Kako u užarenom kovitlacu današnjeg ubrzanog i usijanog života i njegovih novina, u vremenu gubljenja istinskih vrijednosti i krize morala sačuvati vlastito „jastvo“, svoju individualnost, ono dobro i vrijedno u sebi?
Povijest je čovjeka bacila u nepregledne prostore vremena, znanost u ambis kozmosa i kaos modernih društvenih odnosa, gdje nas svaki naš uspjeh istovremeno proslavlja i relativizira. Jer svaki naš trenutak u sebi nosi dvoličnost, ispunjava nas nadom ali i zebnjom, sigurnošću ali i sumnjom. I u umjetnosti hranjenoj dvosmislenošću današnjih poimanja traje evolucija pesimizma i besmisla. Ima li u tom svijetu i u tom saznanju, u kojem je više straha nego nade, umjetnika koji vjeruju u dobro, u smisao i svrhu vlastitog postojanja? Ima li čovjeka koji još istinski vjeruje u umjetnost? Egzistencijalna čovjekova potreba za umjetničkim djelovanjem nasušna je potreba za kanaliziranjem stvaralačke energije u medij putem kojeg čovjek može realizirati produkte vlastite strasti, osjetiti čaroliju igre i neizmjernu lakoću stvaranja. U tom mediju Andreja Hojnik Fišić osjeća se „svoja“, igrajući se likovnim izričajima i upražnjavajući umjetnost neopterećeno, dozvoljavajući si potpunu stvaralačku slobodu u prenošenju vlastite ideje u dvodimenzionalno polje slike. Njezina nova izložba istraživačko je putovanje kako je i koliko joj je osobno nasljeđe izvorište i inspiracija kao umjetnici. Prirodno je da u određenom trenutku prijeđenog životnog puta čovjek zastane, osvrne se iza sebe i sredi račune. Koliko je primio, koliko dao, koliko je ostalo. Ta potreba obznanjuje nam da se još štošta može dogoditi, da možda trebamo odbaciti uvriježene stare „okvire“ i preuzeti nove, da trebamo asimilirati nova znanja. No, korijeni su se učvrstili i oni ostaju. Upravo u novim uradcima Andreja Hojnik Fišić iskazuje zaokupljenost vlastitim korijenima, onim obiteljskim, ali i onim koje je „puštala“ izgrađujući prijateljske i suradničke veze tijekom života, ukorjenjujući ih kao važnost u vlastito postojanje. Iskapanje vlastitih korijena predstavlja izuzetno osoban umjetnički čin u kojemu je prisutna i društvena dimenzija, ali i snažna introspekcija, tematiziranje vlastitih misli, stavova, vibracija. U dodiru s umjetničkim medijem Andreja uspostavlja dijalog s vlastitim bićem, te osluškujući svoje unutrašnje životne ritmove pronalazi korijenje svoga postojanja. Recentni ciklus nastavak je istraživanja i promišljanja u okvirima dvodimenzionalne slike, ali i medija koji svojom podatnošću omogućavaju umjetnici graditi čudesne strukture kojima dvodimenzionalan prostor nije prepreka već izazov da ga zaposjedne krećući potom dalje u prostor, u treću dimenziju. Stoga, iako zadržana u okvirima poetike enformelističkog izraza unutar slikarskog platna, čini problemski odmak pokazujući sklonost eksperimentiranju materijalima i oblicima i van spomenutog likovnog polja. A zagrabivši u sveobuhvatno traženje vlastitih korijena, Andreja otvara prostor različitim izričajnim medijima, spojivši tako polivalentnu prirodu slikarice i modelatorice, pretvarajući i sam izložbeni prostor u integralni dio svoje likovne priče. Jer nova je izložba determinirana svojom tematikom, ali i prostornom zadatošću, to jest postavom u četiri sobe, uspješno restrukturiranih subjektivnom kreacijom u multimedijalni ambijentalni izložbeni koncept s respektiranjem prostora galerije kao sastavnog dijela izložbe. Segmentirana tako na četiri vizualne priče, četiri podcjeline izložba počinje Istrom kao inspiracijom i temom prve sobe. Jer, Istra je Andrejin zavičaj, „sancta terra“ njezinog djetinjstva. Istra jest „genius loci“, i izvorište i uporište mnogim hrvatskim slikarima. A u Andreje dolazi kao neposredna refleksija koja pronalazi mjesto kao motiv četiriju slika krajolika koji je obilježen dubokom prožetošću sa zemljom u kojoj je rođena, u kojoj je živjela i kojoj se uvijek rado vraća. Jer Istra je posebna, a sva njezina ljepota, turobnost i drevnost usađena je u pigment boje kojom Andreja stvara sliku svoje istarske priče, svoju crvenu zemlju. Arheologija je to njenih korijena realizirana dubokim posezanjem u samu materiju. U prvoj sobi tako mjesto nalaze magmatična, živa polja, događaja koji se odvija na samoj površini slike ali dolazi iznutra. Građu ovih slika čine homogenizirana, djelomično reljefna crvena obličja, koja bivaju završno tretirana aplikacijama žice i bezbojne smole. Evidentni su to primjeri enformela koji svoj „lirskiji“ oblik dobivaju u drugoj sobi. Tu se događa ekspanzija boje na površini, njezin reljefni rast u treću dimenziju. Njezina baza, njezin početak slika je naslova „Sjeme“. Ona je prva u poliptihu kojeg čini devet, odnosno s njom deset slika. Sjeme – kao mogući uzrok autoričinog nadahnuća kojeg pronalazi u obiteljskoj povijesti. Iz njega kao iz „jastva“ puštaju se korijeni i stvaraju veze, naše misli, znanja, utjecaji i doživljaji koje ostvarujemo i kojima izgrađujemo sebe. Kombinatorika iste matrice ovdje je uvijek u novom, ali čvrstom odnosu i povezanosti s prvim platnom usmjeravajući kompoziciju od ishodišta prema ciljevima – ljudima i situacijama, umjetničkim zadatcima koje si je autorica postavljala vodeći se u stvaralačkom procesu kao i u životu pozitivnom emocijom kojom je rasla i kao osoba i kao umjetnica, materijalizirajući svoju ideju raznolikim likovnim postupcima nošenima snažnom stvaralačkom gestom. S lakoćom prelazeći granice zadatosti medija i tehnika Andreja nam pak trećom sobom otkriva svoj afinitet za otkrivanjem novih izražajnih mogućnosti. Zaobilazeći priču koja navodi na komunikaciju putem simbola, već se opredjeljujući za interakciju s gledateljima putem čistih likovnih znakova – linije, boje i oblikovne forme, odabire za treću sobu papirnati medij. Prepletene papirnate trake koje asociraju na slobodno kretanje korijenja skrivaju dječje sliko-crteže koji kao uradci njezine unuke Mile predstavljaju bitan obiteljski korjenčić, značajan genski nastavak, u ovom slučaju i dokaz da „jabuka na pada daleko od stabla“, ali i da će jabuka ubrzo nadrasti stablo. Zanimljiva igra slobodnog crteža, a začudno sigurnog i dostojnog segmenta autoričinog rada stvara bitan odmak od objektivističke istinitosti u istinu umjetničkog subjektivizma. Jer istina se nalazi u transfiguraciji značenja prispodobnog samo autentičnim umjetnicima, a Andreja Hojnik Fišić to zasigurno jest. Crtež stvara iznenađujući efekt, postajući predivan likovni transkript iskrene priče o obitelji i životu, o jednom postojanju. Ove sliko-instalacije ispunjene emotivnim asocijacijama i bez prijetvornosti, a ispunjene iskrenošću crteža male Mile Fišić zajedno s dvije Andrejine bijele slike, pravi su korijen, mjesto gdje se sve začinje i sve nastavlja. U svojoj strukturalnoj gradnji i odabranoj morfologiji treća se soba nastavlja na četvrtu, posljednju sobu. Ona predstavlja sobu svih Andrejinih veza, obiteljskih, prijateljskih i suradničkih. Čine ju tri slike na dvometarskoj tekstilnoj podlozi, u kojima se eksplicitnijim prikazom korijenja autorica koristi linijom kao pojednostavljenim minimalističkim izrazom. Linijom kao temeljnim izrazom crteža, crtežom kao bazom svakog likovnog djela, bazom koju u svakome životu čini korijen. Korijen roditelja, korijen bračnog zajedništva, roditeljski korijen, korijen prijatelja. Stoga u toj posljednjoj sobi kao završetku cijele priče, Andrejin prijatelj, slikar Nikola Rajić postavlja svoju skulptorsku instalaciju kao čin zajedničke suradnje i dvogodišnjeg izmjenjivanja umjetničkih ideja i pozitivnih vibracija. Uzima dvije odbačene stare grede – kao dva druga, on i ona, dva stabla, a cijeli jedan svijet. Omata ih žicom, istom onom kojom Andreja nadograđuje svoju „papirnatu sliku“ , žicom koja seže od „korijena“ do „krošnje“ koja predstavlja obiteljsko zajedništvo i plodne prijateljske veze. A kao što svaki Andrejin potez i modelacija osim vidljivog sadrži i nevidljivi trag koji materija upija i prenosi, tako i u našim životima postoje više ili manje vidljivi tragovi koji se jasno odražavaju i u galerijskom prostoru. Tako osim snage i originalnosti kojom će rad dotaknuti prisutne, spoznaja da on živi ovisan o izložbi i zamišljenom konceptu, ostati će trajno u njega utisnuta. Kao njegov trajno uzemljen korijen.
Svaki Andrejin dolazak pred javnost uvijek je rezultat nevjerojatnog truda i osobnog angažmana i potpune predanosti onome što stvara, u prilog čemu svjedoči i ova izložba. Sredstvima enformelističke provenijencije ona pažljivo gradi svoje djelo adiranjem različitih materijala i medija – akrilom, tušem, upotrebljavajući tkaninu, žicu, papir, cement, smolu,… Crtajući, šarajući, ispreplićući, nabacujući i razlijevajući il’ lijepeći, stvarajući bogate gradivne slojeve slike, spajajući stvarni i sugestivni prostor kao važnu komponentu djela i putokaz za njegovo razumijevanje. Slike Andreje Hojnik Fišić strukturalno su složene kompozicije iskristalizirane iz osebujne likovne poetike koju je izgradila harmonično spajajući boju i formu, odnosno strukturu. U svojim „korijenima“ kao osobnim vizualnim otiscima Andreja virtuozno multiplicira vlastitu ideju sazdanu od dosjetljivog duha i kreativnosti, utiskujući u svaki svoj uradak čvrsti korijen jedinstvene umjetničke osobnosti.

Sanda Stanaćev Bajzek