ISPOD POVRŠINE

Naslov izložbe je iz više aspekata signantan. ISPOD POVRŠINE znači tamo gdje leži vrijedno. tamo gdje je vezanost za površinu, sudbonosno ili plodonosno, tamo gdje površina kako uključena tako i isključena poradi dubine, tj. Boljega. Međutim u domeni slikarstva približavanje skali vrijednosti ne vrijedi, irelevantno je svakidašnje korištenje površine. Taktilno, reljefno, svojevrstan je prodor u realno i to u ozračju informela, radikalne geste ili bolje rečeno radikalni pristup enigmi statusu slike i svakako generira pojedina riješenja slike čija je objektivnost u finom naslućivanju. Slike ciklusa: ISPOD POVRŠINE ponajbolje svjedoče pristup koji mnogo očekuje od – sebe samog. To je pak dobitna vizualna priča, recimo, slikarstvo pristupa, kada je uvjetno rečeno sadržaj slika dio, autora, njegova središnjeg izbora između predjela srca i predjela uma. Ne bojim se reći da tada nije izgubljeno ništa. Naime, ulog je cijela osobnost plus likovna tehnika. Razglađujući imidž slike vizualna priča Andrejina sagrađuje stanje, trenutak, blijesak bjeline, bjeline koja posjeduje i konkretno zaleđe: rt Kamenjak, Premanturu. Bjelina je ljepota, ovdje dvaput ljepota. ispod površja transfer je ljepote, dvaput ljepote.

Umnažanje unedogled kao što pogledi publike broje u beskraj i nedogled. Etika bjeline posebna je priča: pripada ovamo ali u trubadurskoj je službi forme slikarstva. Simbolika svijetla i bijelog odijeva autora i publiku , podjednako. Prisustvujemo epifaniji mudrog uspjeha? Da, u pitanju pogleda taktilne su slike, neuništive i ispitane bjeline. nesumnjivo priklonjene nekoj duhovnoj poruci koju nitko nužno ne mora znati! Takav je život u sprezi površine i onog ispod površine: ljepota definitivno ne odustaje (od ljudske ruke), značenje nam izmiče, ali ljubav sustiže neka darovana značenja.

Vrsta slikarstva kakvo je Andrejino očito pripada elokventnom sižeu istraživanja. ali kakvog? Pogled u njene slike donosi višeznačan odgovor, neulovljiv po svojoj prirodi, ali uvjerljiv po uloženoj energiji i naslućujućim frekvencijama oko slika. Sve što se može posredovati, učinjeno je i površinom i ispod nje. Ostalo je , blago rečeno, realističan eksperiment estetskog svjetla, finoće, čak i budućih slika. Što to donosi gledatelju? Možda izvjesni naturalizam koji je ionako imanentan autoričinoj estetici. Ali izazov je uprisutnjen: Ono što viri,što se pojavljuje uz/ispod bjeline realizam je boje. Takve geste “zagrebanja”, otkrivanja uz energiju kolorita, znače najmanje jedno: htijenje umjetnice da progovori o ovisnosti bjeline, o dualizmu sveg pojavnog bilo na razini epifenomena bilo na nivou psihološkog nijansiranja dvaju polova psihe, stremljenje prema ljepoti (idealizam) i stremljenje prema istini (realizam) kao dva dijela cjeline. Gledatelji imaju priliku viđenja dvostrokog uprizorenja. No, nema potiranja, samo je ukazivanje na djelu. Time se prisustvo dviju površina pokazuje potpuno opravdani.

Naposljetku nameće se zaključak o organičkom, o zajedništvu materije, ideja i umjetnice izvan uobičajenog blijeska tog jedinstva. Nešto suptilno upućuje na nerastavljivost. na kontrapoziciju analitičkog, u viđenim sIikama – reljefima. Jednako je snažna struja metjea koliko i invencijskog slaganja vizualne novele sa svijetlim završetkom.

Slike skrivaju događaj, a on je duhovne naravi. U svom radnom nagovoru umjetnica je tek ravnopravna sa slikama.

SUDBINA PRIVRŽENIKA BJELINI JEST ZLATNA ŠUTNJA NAD SUVIŠNIM I ČUDNA VRLINA O DOVOLJNOSTI SADRŽAJA.

Vlado Martek